09.03.2012.
Najoriginalnija forma srpskog narodnog graditeljstva kod nas jeste bez sumnje, brvnara osaćanka. Između dinarske drvene kuće, kako je imenuju pojedini istraživači, etnolozi i istoričari arhitekture i brvnare osaćanke, može se postaviti znak jednakosti. Najprepoznatljiviji obrazac osaćanke još uvijek se sreće u Šumadiji, centralnim i zapadnim delovima Srbije, Podrinju i istočnoj Bosni. Međutim, izvjesno je, da je ovaj tip građevine prisutan i na Кosovu, Crnoj Gori, Bosni, ali i u drugim krajevima Balkana. Ovaj gotovo tipizirani oblik nosi sa pravom ime po srpskim neimarima iz Osata koji su uspješno prilagodili stari arhaični obrazac drvene kuće, novim uslovima, novim životnim potrebama etničkih grupa našeg podneblja. B. Кojić, smatrao je da se razvijeni tip osaćanke pojavio poslije 1820. godine i da je osaćanka predstavnik ,,cijele jedne arhitekture u drvetu”.
Osaćanka se po pravilu sastoji iz dva dijela: kuće i sobe. Кuća je centralni, elementarni dio građevine koji odgovara osnovnoj namjeni. To je mjesto gde gori vatra, gde se kuva i objeduje, gdje se obavljaju i drugi poslovi; jednom rječju, to je mjesto porodične zajednice. Soba je namijenjena za svečanosti i boravak zimi u vrijeme većih hladnoća. Za razliku od kuće koja nema tavanicu već dim slobodno izlazi na otvoru krova, tavanica sobe pokrivena je šašovcima. Ispod sobe nalazi se podrum, što znači da je (kao i dinarska kuća) ovaj objekat postavljen na terenu sa nagibom koji je ukopan i kamenim zidom formiran temelj.
Ono što osaćanku izdvaja od svih sličnih obrazaca narodne arhitekture jeste koncepcija krova. To su piramidalni strmi krovovi na četiri vode koji dominiraju građevinom bilo da se gleda iz daljine ili iz neposredne blizine.
Autor: mr Božidar Došenović
Izdavač: Pošte Srpske a.d. Banjaluka